Rasutа pažnja – Da li vam je to poznato?

U današnje vrijeme, najčešći razlog razgovora sa pedagogom jeste problem rasute pažnje kod učenika. Pažnja je najneophodniji „alat“ koji učenik nosi sa sobom kada krene u školu, i od rukovanja tim „alatom“ zavisi da li će vaše dijete biti odličan đak, miran učenik, skoncentrisan na gradivo itd. Šta kada pažnja izostaje? Kako ona nastaje i zašto se tako lako gubi?

Za vas roditelje, vjerujem da je najvažnije pitanje – da li i šta konkretno možete učiniti da biste pomogli svom djetetu da poboljša koncentraciju, usmjeri fokus i skoncentriše se na zadatu aktivnost?

Uzroci rasute pažnje mogu se tumačiti mnogim faktorima. Pretpostavljam da ćete prvo pomisliti da su uzroci mobilni telefoni, društvene mreže i masovni protok informacija na globalnom nivou. To jeste djelimičan odgovor, ali uzroci mogu biti dublji – u neurološkom polju.

Poremećaj pažnje kod djece s hiperaktivnošću (ADHD) ili bez hiperaktivnosti (ADD) predstavlja neurorazvojni poremećaj čija je osnova u simptomima nepažnje, impulsivnosti i hiperaktivnosti. Određena grupa djece pokazuje preveliku aktivnost, nizak nivo tolerancije i nefleksibilnost, kao i poremećaje kratkotrajnog pamćenja, pažnje i percepcije.

Djeca mogu pokazati simptome već od treće godine, ali kod mnoge djece simptomi se uočavaju tek u školi, jer tada se suočavaju s obavezama koje zahtijevaju trud i angažman za „teme“ i zadatke koji im nisu zanimljivi. To je ujedno i kratka definicija škole – ne umanjujući važnost obrazovanja, ali naglašavajući koliko nastavni sadržaji često nisu prilagođeni interesima današnjih učenika.

Zapravo, dolazimo do problema razumijevanja smisla školovanja kroz sadržaje koji nam možda trenutno nemaju smisla, ali na duže staze utiču na razvoj karaktera, upornosti i potrebe za znanjem. To je naša misija koju trebamo približiti djeci, iako je teško, naročito na početku.

Postoje tri osnovne karakteristike na koje treba obratiti pažnju, bez obzira da li dijete ima dijagnozu poremećaja pažnje (ADHD) ili ne:

Smanjena pažnja

Dijete koje ima smanjenu pažnju često:
• nema dovoljnu koncentraciju na času;
• ima teškoće sa završavanjem zadataka i brzo se dosađuje;
• ima teškoće sa slušanjem i razumijevanjem;
• teško prati uputstva i obrađuje informacije;
• gubi stvari;
• zaboravlja obaveze;
• djeluje odsutno čak i kad mu se neko direktno obraća.

Hiperaktivnost

Kod mlađe djece hiperaktivnost se može primijetiti kroz:
• pretjeranu uznemirenost;
• nemogućnost da mirno sjedi pri aktivnostima koje to zahtijevaju (poput obroka ili boravka u vrtiću);
• previše pričanja, buke;
• stalno kretanje i trčanje od jedne do druge igračke ili predmeta.

Kod starije djece:
• nervozne pokrete, lupkanje nogama ili rukama, vrpoljenje na stolici;
• teškoće da mirno sjedi na času;
• stalno kretanje ili penjanje gdje ne treba;
• teškoće u obavljanju aktivnosti u tišini;
• previše pričanja.

Impulsivnost

Za malu djecu impulsivnost je normalna pojava, ali kod starije djece i učenika očekuje se određeni stepen samokontrole. ADHD se može posumnjati ako dijete često:
• upada u riječ;
• odgovara prije nego što se postavi pitanje;
• teško čeka red;
• pokazuje netrpeljivost;
• teško kontroliše emocije;
• burno reaguje;
• ometa druge u igri umjesto da pita može li se priključiti.

Većina djece povremeno pokazuje hiperaktivnost, impulsivnost i manjak pažnje. Za predškolce je tipično da imaju kratku pažnju i da se ne mogu dugo zadržati u istoj aktivnosti. Čak i kod tinejdžera, pažnja često zavisi od interesa.

Prepoznajte i reagujte na vrijeme!

Počnite postepeno s uvođenjem rutine u svakodnevni život.
Ako je dijete predškolskog uzrasta, dogovorite čitanje priče svake večeri, ali bez ilustracija – tako razvija maštu i fokus na slušanje. Nakon čitanja, razgovarajte o pročitanom, postavljajte pitanja o likovima i događajima: „Šta bi ti uradio da si na mjestu junaka?“

Uvodite redovno nove igre s pravilima. Mogu biti društvene, čak i digitalne, ali važno je da se dijete uči pažnji, timskom duhu i poštovanju pravila. To vodi ka empatiji i razvijanju osjećaja za autoritet.

Kod školskog djeteta važno je strukturirati vrijeme poslije škole – 15 minuta učenja, 10 minuta odmora, i tako postepeno.

Prepoznajte odlaganje obaveza (prokrastinaciju). Djeca koja stalno odlažu svoje obaveze obično osjećaju krivicu, anksioznost i samoprijekor. To samo pojačava izbjegavanje i dodatno otežava izvršavanje obaveza.

Na početku, budite uz dijete – sjedite pored njega, promatrajte ga, pružite mu sigurnost. Zatim ga postepeno navikavajte na samostalnost.

Pomozite mu u učenju tako što ćete prepoznati njegov stil učenja – vizuelni, auditivni ili kinestetički. O tome ćemo više u sljedećem tekstu.

Ne zaboravite na vrijeme za odmor i relaksaciju. Mindfulness vježbe su često vrlo korisne za razvoj pažnje i prisutnosti „ovdje i sada“.

Jasmina Momčilović, pedagog

Ako želite zakazati konsultacije, Jasminin profil možete pronaći ovdje: https://easypass.rs/profesor/jasmina-momcilovic